Iako imaju brojne negativne posljedice, krize vrlo često pomažu da se određene relacije jasnije razmotre u ekstremnim uvjetima te tako mogu imati i pozitivan učinak na budući razvoj. Vjerujem da to vrijedi i u slučaju globalne krize uzrokovane globalnom pandemijom COVID-a, s kojom se u posljednje vrijeme suočavamo.
Naime, trenutačna kriza zbiva se u uvjetima u kojima države ograničavaju slobode građana s ciljem učinkovitog suzbijanja širenja zaraze koronavirusom i u kojima su sve glasnije kritike liberalno-demokratskih poredaka u pogledu učinkovitosti njihova odgovora na novonastalo stanje. S jedne strane, autoritarni režimi u Rusiji i Kini sve više oduševljavaju javnost svojom učinkovitošću u borbi protiv globalne pandemije, dok se, s druge strane, građani u nesigurnim okolnostima sve više pouzdaju u državu i snagu njezine vlasti. Konačno, sve su su glasnija i predbacivanja liberalizmu da u postojećoj situaciji ne može ponuditi odgovarajuća rješenja, osobito u gospodarskom segmentu.
Usto, ta globalna kriza pojavljuje se u kontekstu u kojem se Obamin glasovit slogan „Yes, we can” („Da, mi to možemo”) sve više praktično ostvaruje u svojoj (neželjenoj) inačici „Yes, our state can” („Da, naša država to može”), odnosno u kojem se povjerenje u pojedince sve više zamjenjuje povjerenjem u državu – paternalistički koncept države nastoji proširiti njezinu skrbničku ulogu na gotovo sva područja ljudskog postojanja, od zdravlja i stanovanja do osobne potrošnje, navika i slobodnog vremena. Osobnu odgovornost pojedinaca država nastoji svojim zadaćama zamijeniti u što većoj mjeri. Ta ideološka uzmicanja liberalizma pred desnicom i ljevicom uzrokovana su rastućim terorističkim ugrozama te financijskim, migracijskim i izbjegličkim krizama, pri čemu su i desne i lijeve političke ideje marljivo razvijale svoju agendu i nudile svoja rješenja za novonastale probleme, dok su liberali „spavali”, odnosno zadovoljavali se nuđenjem odgovora od jučer na pitanja o budućnosti. Najbolji primjer za to su pitanja u vezi s klimatskim promjenama, na koje liberali najčešće još uvijek uopće nemaju odgovore ili njihovi odgovori nisu atraktivni. Nažalost, liberali su posljednjih desetljeća prilično mlako branili koncept slobode od napada dizača zidova i paternalista, koji se razbacuju atraktivnim obećanjima usmjerenima na osjećaj sigurnosti.
Stoga mi se u prethodno opisanim okolnostima čini vrlo relevantnom teza o slobodi koju je Hayek iznio u svojem poznatom eseju „Intelektualci i socijalizam”. Naime, ustvrdio je da se sloboda cijeni tek kad se izgubi, a svoje stajalište potkrepljuje povijesnom lekcijom koja nas uči da se sloboda, jednom kad se ostvari, smatra samorazumljivom, podrazumijeva i više ne cijeni te da slobodan razvoj ideja, koje predstavljaju srž slobodnog društva, dovodi do uništenja osnova na kojima je ono izgrađeno. Doista, uspjeh novih neliberalnih političkih ideja temelji se na uspjehu liberalizma. Liberalne ideje uspostavile su demokratske poretke u velikim dijelovima svijeta i osigurale sveopći tehnički, gospodarski i kulturni napredak čovječanstva, bez kojeg bi današnje konkurentske političke ideje bile nezamislive. Ipak, čini se da su brojne pobjede slobode (od uvođenja općeg prava glasa do uključivanja najrazličitijih skupina u političke procese) s vremenom liberale sve više ostavljale ravnodušnima ponašajući se u skladu s vrlo raširenom predodžbom o trećoj generaciji nasljednika, koja uništi (često vrlo teško stečenu) ostavštinu.
Međutim, povijest nas uči i da je liberalizam uvijek bio uspješan kad bi prihvatio izazove koje donose nova vremena, i to za dobrobit svih. Naime, unatoč optužbama kritičara liberalizma da je slab, povijesno iskustvo pokazuje da su liberalne demokracije u vremenima velikih kriza prošlog stoljeća svojom snagom iznenadile i svoje najljuće protivnike. Povijesni uspjeh liberalnih demokracija prema tome upućuje na zaključak da su liberalne ideje i teorije vrlo dobro funkcionirale u praksi i to je ključna pouka o liberalizmu, barem ako ga se ispravno shvaća.
Hayek je u svojem prethodno spomenutom eseju još daleke 1949. prepoznao krizu u kojoj se nalazi liberalizam te zagovarao stvaranje novog liberalnog programa, liberalne utopije, odnosno liberalnog radikalizma s idejom da cilj ostvarenja slobodnog društva postane intelektualna avantura i hrabar čin.
Ako se, pak, odmaknemo od povijesnih primjera, možemo se zapitati kakve nam uvide omogućuje trenutačna situacija. S jedne strane, čini se da je liberalizam u današnje doba zaglibio u krizu dublje nego prije 70 godina. S druge strane, krizne okolnosti dodatno podupiru Hayekov apel da se filozofske osnove slobodnog društva ponovno aktualiziraju kao intelektualna tema koju promiču intelektualci kao manjina koja, odstupajući od ideja većine, baš kao uvijek tijekom ljudske povijesti, postaje nositelj napretka čitavog čovječanstva. Zbog toga je važno da u kriznom trenutku u kojem se čitavo društvo nalazi ideja o krizi kao prilici ne ostane na razini puke floskule. Naravno, da bi se materijalizirala, potrebni su pojedinci koji će u sadašnjoj krizi prepoznati priliku za daljnji razvoj i budući napredak.
Upravo je na liberalima da pokušaju biti ta takozvana odstupajuća manjina čiji utjecaj na sadašnju i buduću politiku nije, dakako, samo od akademskog interesa. Redizajn liberalne politike utemeljen na filozofskim počelima liberalizma ima priliku afirmirati se u trenutku u kojem se svakodnevno vode brojne rasprave o politikama usmjerenima suzbijanju postojeće svjetske krize i, osokoljen njegovim povijesnim uspjesima, pokazati da je liberalizam najbolji način organizacije društva, i to kako u doba krize tako i u vremenu nakon nje.
U tom se smislu Hayekov vapaj za liberalnom utopijom ne bi smio pogrešno shvatiti, to jest svakako ga treba razmotriti u skladu s osnovnim liberalnim idejama. Jedna od njih odnosi se na liberalno poimanje zadaća države, prema kojem je uloga države isključivo zaštita života, zdravlja, slobode i privatnog vlasništva. Zbog toga se liberalnu utopiju ne bi smjelo zamišljati kao politiku koja teži samostalnom oblikovanju života, zdravlja, slobode i privatnog vlasništva jer je to loša vlast s liberalnog stajališta, paternalistička vlast koja vodi u despotizam. Takvu vlast nude desne i lijeve utopije koje žele organizirati i oblikovati život pojedinca do najsitnijeg detalja obećavajući zauzvrat sigurnost.
Liberalizam ne nudi takvu vrstu utopije, ali nudi utopiju u smislu svojih ideja i ideala jer utopija je prije svega zamisao. Njegove ideje nisu romantičarske i utemeljene na simbolima (pleteri, himne, široke narodne akcije i sl.), kao što su one desničarske i ljevičarske, nego utemeljene na razumu i argumentima, kojima u konačnici pridobiva svoje birače i podršku za svoju agendu. Liberalizam želi osigurati mir, stabilnost i vladavinu razuma kao jamce društvenog napretka i već se po tome razlikuje od svih ostalih političkih protivnika. Ta se liberalna racionalnost kao taktika može okušati upravo u sadašnje vrijeme, u kojem se vode rasprave o državnim mjerama kojima se globalna pandemija nastoji suzbiti restriktivnim ograničenjima osnovnih ljudskih sloboda. Naime, s jedne strane, kao da se zaboravlja da sloboda kao vrijednost nije pretpostavljena vrijednostima života i zdravlja, nego je upravo njima ograničena. Granice slobode pojedinca sežu do granica tuđe slobode, ali i života i zdravlja. Zbog toga liberalizam nužno zagovara važnost uloge države u zaštiti života i zdravlja građana te promiče racionalne standarde i mjere u svrhu zaštite tih temeljnih vrijednosti. S druge strane, liberalna racionalnost sprečava zanošenje romantičarskim predodžbama o državi, pa liberali jasno prepoznaju da je svaka vlast loša sâma po sebi jer nužno dovodi do zlouporaba i uvijek teži tomu da se širi. Uostalom, i najdemokratskije strukture uvijek nastoje proširiti svoju vlast, a kao vrlo aktualan primjer mogu poslužiti nacionalni centri (stožeri) kojima su prenesene brojne političke i zakonodavne ovlasti u svrhu zaštite javnozdravstvenog interesa ugroženog širenjem koronavirusa. Međutim, to ne znači da državi treba oduzeti uloge zbog kojih ona uopće postoji, nego da ju je potrebno stalno racionalno kontrolirati prilikom izvršavanja njezinih zadaća, što je još jedna važna i svevremenska misija liberalizma.
Ipak, liberalizam ne određuje isključivo hladan ratio, liberalizam je u svojoj osnovi optimističan i pozitivan jer vjeruje u napredak društva kao udruženja ljudi radi zajedničkog rada i života premda ujedno prepoznaje da taj napredak nužno počiva na interesu svakog pojedinca. Solidarnost nije prema liberalnim shvaćanjima vrijedna zato što je propisana odnosno nametnuta, nego zato što odražava ideju društvene suradnje radi napretka. Brojni primjeri dobrovoljne solidarnosti potvrđuju tu jednu od osnovnih ideja liberalne politike, a oni se možda najbolje ističu upravo u sadašnjoj krizi. Iako nam ova kriza pokazuje i određena iracionalna ponašanja, poput stvaranja zaliha toaletnog papira (što dodatno osnažuje paternalistička politička stremljenja utemeljena na nepovjerenju prema ljudima), svjedočimo, s druge strane, brojnim pozitivnim i solidarnim akcijama, kao što su organiziranje unutar različitih manjih zajednica radi nabavke potrepština ugroženim skupinama ili razni oblici pomoći građana državnim službenicima. Osim što ti vrlo aktualni primjeri pokazuju srž društva – međusobno preklapajuće, a ponekad i sukobljene i natjecateljski nastrojene, mreže ljudskih odnosa – jasno ukazuju i na još jedan potencijal ljudskog djelovanja, inače vrlo blizak liberalnom načinu razmišljanja: ljudi se sve više okupljaju ne pitajući se isključivo što vlast može učiniti za njih, nego što svi mogu zajednički učiniti za svoje zajednice („Yes, we can”).
Prema tome, trenutačni krizni uvjeti upućuju na ljudske odnosno društvene potencijale koji su ujedno vrlo plodno tlo za daljni razvoj, to jest redizajn, sadašnjih i budućih liberalnih politika. U sadašnjem kontekstu takve okolnosti omogućuju da liberalizam jasno komunicira svoje poruke i jasno artikulira svoja stajališta utemeljena na svojim filozofskim osnovama. Ova kriza također stalno opominje vlast da su građanima njihove slobode važne i da se ni u najtežim situacija ne smije razmahati u mjeri u kojoj bi te slobode ugrozila. Korektivna uloga liberalne politike u vezi s odnosom između vlasti i građana stoga bi u ovo doba trebala težiti sinergiji s javnim pritiskom i jasno reafirmirati svoju važnost u društvu. U tom je smislu i Friedmanovo upozorenje da ništa nije tako stalno kao privremeni vladin program još jedna aktualna potvrda neizostavne uloge liberalizma.
Međutim, liberalizam se ne bi smio ograničiti na pojedince i njihove slobode. Savez sa širokom javnosti u pogledu zaštite temeljnih sloboda u doba krize, trebao bi, osobito nakon krize, zamijeniti savez sa što širim i aktivnim civilnim društvom koje preuzima odgovornost. No, da bi u tome uspjeli, liberali kao optimisti uistinu moraju prepoznati prilike novog doba, ali taj optimizam nipošto ne smije biti nezainteresiran za različite promjene koje mijenjaju društvo. Naime, liberali su na svojevrsnoj prekretnici: hoće li nakon 70 godina (razdoblje jedne generacije) nastaviti put svojih prethodnika (druga generacija nasljednika liberalnih reformatora), nezainteresirano braneći status quo, te potvrditi predodžbu o trećoj generaciji nasljednika, koja u konačnici uništi ono što je prva generacija stvorila, a druga koliko-toliko očuvala, ili će se uhvatiti u koštac sa suvremenim izazovima.
Dakle, iako je svevremenska uloga liberalizma zasigurno borba za neovisnost o koncentracijama i monopolima moći, bilo državne, vjerske, korporativne ili kakve druge, postavlja se pitanje mogu li i što liberali ponuditi, izuzev tog negativnog aspekta borbe protiv raznoraznih koncentracija različitih moći, ako već ne mogu obećavati kojekakve utopije.
Jesu li brojni kritičari liberalizma u pravu kada mu prigovaraju da slobodu svodi na neuplitanje države? Odgovor na to pitanje trebao bi biti negativan ako se liberalizam pravilno shvaća. Naime, dok neuplitanje države odgovara libertarijanskim shvaćanjima, a nepostojanje države anarhističkim, takvim se konceptom ne izražava ni klasično liberalno shvaćanje slobode i moći iz 18. stoljeća, a još manje u suvremenom dobu. Doduše, iako liberalizam uvijek teži zaštiti sfere slobodnog izbora i privatnosti od državne kontrole, državnu vlast ne doživljava kao nužno represivnu. S jedne strane, liberalizam zagovara snažnu državu u mjeri koja je potrebna da zaštiti život, zdravlje, slobodu i privatno vlasništvo svojih građana od vanjskih neprijatelja, zatim da osigura vladavinu prava i javna dobra koja su izvan interesa slobodnog tržišta, da suzbija protutržišne prakse i da brani prava pojedinaca od unutarnjih ugroza, poput autokracija, diktatura, oligarhija te raznih klanova i drugih opasnih skupina. Konačno, prava nemaju nikakav smisao izvan konteksta države koja ih može jamčiti. Stoga, bez države nema prava, baš kao što ni bez zakona nema slobode.
S druge strane, koncentracija (privatne) moći ugrožava nastojanja da se politička moć ograniči u svrhu zaštite individualnih sloboda. Upravo zato su liberalne politike u povijesti zagovarale decentralizaciju moći i snažnija jamstva protiv različitih oblika dominacije, suzbijanje monopola, disperziju privatnog vlasništva i uklanjanje diskriminacija kao i promicale prava žena i različitih manjina te pismenosti i obrazovanja jer društvena uključenost dovodi do kreativnijeg i produktivnijeg društva. Takve politike posljedica su shvaćanja da će slobodu najbolje očuvati sâmi građani, pod uvjetom da imaju odgovarajuću moć da to uopće mogu. Sloboda govora, sloboda udruživanja i prava potrošača tako, primjerice, osnažuju civilno društvo i privatne organizacije potičući aktivno građanstvo koje upotrebljava svoju moć kako bi očuvalo svoja prava. Prema tome, cilj suvremenog liberalizma nije isključivo kontrola moći interveniranjem u državne, ali i privatne odluke u okviru slobodnog tržišta i civilnog društva, nego i njezino promicanje, ali moći koja njeguje slobodu umjesto da ju uništava.
Zaključno, umjesto utopije, liberalizam nudi tek okvir liberalnog društva, odnosno stvara prostor za slobodan razvoj utemeljen na slobodi, autonomiji, decentralizaciji, različitostima, miru, stabilnosti, što većoj uključenosti svih društvenih skupina i promicanju međusobne suradnje. Potencijal slobode da osigura stabilnost, suradnju i daljnji društveni razvoj čini liberalnu organizaciju društva uvijek atraktivnom, ali očuvanje takvog političkog okvira velik je i težak posao. Postojeća kriza tek nas je sve opomenula da mnoge stvari mogu iznenada izaći iz svih zamislivih okvira. Ipak, većini dosadašnjih političkih i gospodarskih kriza prethodila su daleko postepenija izmicanja iz okvira. Primjer sličnih trenutačnih procesa sasvim sigurno su i klimatske promjene. S obzirom na to da nas je povijest mnogo puta već naučila da nezainteresiran optimizam liberala nije dovoljan za očuvanje okvira slobodnog i liberalnog društva, redizajnirani liberalizam, i dalje pozitivan i optimističan, ali okrenut prema svojim osnovama te utemeljen na razumu i argumentima, treba biti zainteresiran za sve promjene s kojima se društvo suočava danas i one koje će se ubuduće pojaviti. Naime, stabilnost društva ne ugrožavaju samo vanjski faktori poput klimatskih promjena. Oslanjajući se također na povijesno iskustvo, znamo da i zaboravljeni dijelovi društva, kao što je, primjerice, srednji sloj, mogu zbog svojih strahova i osjećaja isključenosti ugroziti društvenu koheziju i doprinijeti destabilizaciji društva. Marginalizirane ili zapostavljene društvene skupine, pak, vrlo često postaju protestni birači opasnih političkih alternativa koje svojom agendom također ugrožavaju okvire slobodnog društva. Jedna od bitnih odlika liberalizma novog doba trebala bi stoga biti njegova stalna budnost kao naličje tog zainteresiranog optimizma, odlika koja je pretpostavka afirmativnih i reformističkih politika, kojima se, osluškujući kritike koje se pojavljuju u društvu, stalno provjeravaju i ispravljaju neravnopravnosti (osobito vidljivo na primjeru vječnih napetosti između privatnog i javnog sektora), ostvaruje što veći stupanj univerzalne uključenosti građana te neprestano vodi računa o tome je li vladavina prava doista svrhovita i učinkovita (ili su eventualno postojeći zakoni i njihove definicije zastarjeli u odnosu na novonastale promjene u društvu, pa su eventualno diskriminatorni ako isključuju pojedine nove društvene skupine). I zato je važno da liberali doista prepoznaju postojeću krizu kao poziv na buđenje i priliku da se dodatno angažiraju jer društvo ih svakako treba.
