Novi Zakon o gospodarenju otpadom je iskorak u odnosu na postojeći jer realnije sagledava
načine kako se pomaknuti sa samog začelja EU kada su u pitanju ciljevi koje moramo postići
u sektoru gospodarenja otpadom. Zakon je predstavljen u nekoliko verzija koje su se
mijenjale i prilagođavale sukaldno komentarima i prijedlozima tijekom javne rasprave.
Konačna verzija Zakona je u odnosu na prvotne verzije značajno poboljšana i što je bitno na
realan način sagledava nove ciljeve i rokove za njihovo postizanje., a koji su kao okvir zadani
EU direktivama.
Jedan od bitnijih razloga zašto se radi novi Zakon je upravo činjenica da se u naše
zakonodavstvo unesu novi ciljevi vezano uz odvojeno prikupljanje, reciklažu i oporabu
otpada do 2035 godine.
Poznato je kako Republika Hrvatska ne ispunjava većinu ciljeva koje sukladno Ugovoru o
pristupanju imamo s EU komisijom. To se prije svega odnosi na odvojeno prikupljanje,
obradu, oporabu i reciklažu komunalnog otpada. Praksa je pokazala kao su ti ciljevi za RH
bili preambiciozni i nisu realno sagledani budući je nekim starijim državama članicama EU
trebalo 30 i više godina da ih zadovolje. Hrvatska je imala dobre pretpostavke da bude bar
blizu postizanja ovih ciljeva u zadnjih desetka godina. Iz raznoraznih razloga ona je to
propustila učiniti, prije svega zbog nedostatak kontinuiteta provedbe planskih i strateških
dokumenata od strane ministara koji su vodili nadležno ministarstvo. Također vođene su
konfuzne politike, pri čemu se akcent stavljao na nabavu posuda/kanti a ne i na sama
postrojenja za obradu otpada. Zbog toga većina općina i gradova ima velikih financijskih
problema budući da ono što odvojeno prikupe moraju nekom platiti da preuzme.
U tom kontekstu za pozdraviti je realno postavljene ciljeve da se do 2025 godine 55% otpada
reciklira. I taj cilj ćemo teško ostvariti ukoliko ne izgradimo postrojenja za sortiranja,
postrojenja za obradu biootpada i centre za gospodarenje otpadom. Pri tome neki
problematiziraju izgradnju upravo ovih centara. Treba imati na umu kako iz ostatnog
komunalnog otpada nakon obrade uvijek ostaje dio koji se ne može materijalno iskoristiti a
zbog kalorijske vrijednosti može se energetski oporabiti. U samoj EU imamo oko 500
postrojenja za termičku oporabu otpada te ih se trenutno nekoliko gradi (Španjolska, Irska,
Turska…). Zbog toga se miješani komunalni otpad ne samo iz tehnoloških razloga već
prvenstveno financijsko-ekonomskih razloga ne može obrađivati na nizu lokalnih postrojenja
jer bi to sustav učinilo potpuno neodrživim. Tu neodrživost djelomično pokazuju i dva
izgrađena Centra u Puli i Rijeci koja su riješila jedan problem vezan uz obradu otpada a
proizvela drugi jer se dobiveni gorivi dio otpada mora po cijenama koje dosežu i do 200EUR/t
izvoziti na daljnju termičku oporabu.
U tom smislu za podržati je odredba kojom se nameće obaveza gradovima i općinama da
miješani otpad predaju u regionalne/Županijske centre kao i odredbe koje predviđaju termičku
oporabu otpada uključujući i cementare koje zasigurno mogu obraditi jedan dio gorivog dijela
otpada. Takav pristup pridonosi i klimatskoj neutralnosti budući su tako dobiveni staklenički
plinovi neutralni i ne podliježu plaćanju taksi niti su dio sustava trgovanja emisijama
stakleničkih plinova. Proizvodnjom energije iz otpada pridonosi se i ciljevima kružnog
gospodarstva kroz njegovu energijsku oporabu.
U prijedlog novog Zakona prenose se zahtjevi EU direktiva koji se jednim dijelom odnose i
na odlaganje otpada koje ne smije biti veće od 10% od ukupne ulazne količine. Mnogi zaboravljaju da se taj strogi cilj može postići jedino kombinacijom materijalne i energetske
oporabe otpada. Gotovo sve EU zemlje imaju postrojenja za energijsku oporabu u kojima se
obradi gotovo 100 milijuna tona otpada godišnje, a one najrazvijenije zahvaljujući tome
postižu cilj za odlaganjem otpada od 10%. Zato je za pozdraviti odredba Zakona koja obradu
opasnog otpada postupkom spaljivanja i odlaganja i centre za gospodarenje otpadom smatra
građevinama od posebnoga su interesa za Republiku Hrvatsku.
Neke odredbe Zakona su možda suvišne i predstavljao administrativno opterećenje koje nije
nužno. Tipičan primjer je čl. 41. koji regulira Dozvola za gospodarenje otpadom za pokusni
rad. Dozvola za gospodarenje otpadom za pokusni rad tim je više suvišna budući da se za
vrijeme pokusnog rada ne obavlja djelatnost oporabe i zbrinjavanje otpadom već testiranja
funkcionalnosti i ispravnosti građevine te ju je potrebno preformulirati na način.
Smatramo kako su posebne kategorije otpada relativno dobro rješenje kroz postojeći
zakonodavni okvir posebno kroz depozitni sustav Fonda za zaštitu okoliša i energetsku
učinkovitost. U nastojanju da se prati postojeće stanje i što kvalitetnije ispune nove obveze
posebno u pogledu ambalažnog otpada podržavamo uvođenje članka 93 tj. savjeta za posebne
kategorije otpada. Predlažemo da se uz predložene stručne predstavnike uključe i najmanje 2
vanjska neovisna stručnjaka radi bolje objektivnosti i transparentnosti rada samog Savjeta.
Radi što boljeg poštivanja hijerarhije postupanja s otpadom, pri čemu je prevencija na prvom
mjestu, postojeći zakonski prijedlog odnosi se samo na postrojenja za recikliranje, predlažemo
da se u članku 94. stavak 4. promjeni na način da: Fond može sufinancirati gradnju
postrojenja za recikliranje otpada radi postizanja visoko učinkovitog recikliranja te centre za
ponovnu upotrebu radi sprječavanja nastanka otpada.
Dodatno opterećenje Operatera i vlasnika odlagališta otpada je nametnuto čl. 95 Zakona.
Smatramo kako bi naknadu za odlaganje otpada trebala plaćati samo neusklađena
odlagališta, dok bi uređena odlagališta koja zaprimaju obrađeni otpad u dozvoljenoj količini
trebala biti izuzeta. Na taj način bi se napravila razlika i poticaj da i ona neusklađena
odlagališta postanu usklađena s minimalnim učincima na okoliš.
Vezano uz plaćanje poticajne naknade, smatramo da bi u sklopu čl. 96 trebalo nedvosmisleno
napisati kako se Jedinice lokalne samouprave koje su ispunile ciljeve u gospodarenju
otpadom oslobađaju plaćanja poticajne naknade za smanjenje količina miješanog
komunalnog otpada.
U potpunosti neprihvatljiv smatramo čl. 103 kojim se ukida obveza izrade Planova
gospodarenja otpadom jedinca lokalne samouprave (gradovi i općine). JLS-ovi su stvarni
nositelji sustava gospodarenja otpadom te bi trebali imati Planske dokumente usklađene s
županijskim i državnim planom gospodarenja otpadom.
Za usklađivanje nacionalnog Plana gospodarenja otpadom s odredbama ovog Zakona je
predviđeno 12 mjeseci, što smatramo predugačkim rokom i predlažemo da se članak
preformulirati na način da bi rok za usklađenje iznosio najviše 6 mjesci (čl. 168).
Druga bitna novost prijedloga novog Zakona je vezana uz potrošnju odnonso stavljanje na
tržište jednokratnih plastičnih proizvoda. Tijekom javne rasprave došlo je do oštre podjele na
one koji smatraju da takve proizvode ne treba zabranjivati jer nisu oni krivi što završavaju u
okolišu već ljudsko ponašanje, te one druge koji traže potpunu zabranu. Smatramo kako je tu
Zakon opet našao neki kompromis, a u skladu s Direktivom o smanjenju utjecaja određenih
plastičnih proizvoda na okoliš. Zakona ne zabranjuje se stavljanje na tržište svih plastičnih
vrećica za nošenje već samo onih laganih s debljinom stjenke manjom od 50 mikrona,
uključujući i one s debljinom stjenke manjom od 15 mikrona koje ne zadovoljavaju uvjete
da bi se smatrale vrlo laganim plastičnim vrećicama za nošenje. Tu se daje određena
fleksibilnost što je bitno za proizvođače ovih proizvoda budući će o dalje moći proizvoditi
slične proizvode. U tom smislu na ovaj dio zakona nemamo komentara i smatramo ga
prihvatljivim.
U konačnici ocjenjujemo kako je prijedlog novog Zakona jedan novi iskorak kojim je iskazan
racionalniji i realniji pristup u odrađivanju ciljeva gospodarenja otpadom i načina njihovog
postizanja. Stoga smatramo da će biti životan i provediv. Naravno, praksa će pokazati dali će
neke njegove pojedine dijelove trebati korigirati i doraditi. Hrvatska po svojim ekonomskim
mogućnostima i kapacitetima treba stvoriti održivi sustav s težnjom da se s vremenom zadaju
i ambiciozniji ciljevi ukoliko savladamo ove zadane. Posebno smatramo da je potrebno da se
u okviru nadležnog ministarstva na kompetentan način bave provedbom ovog Zakona i drugih
podzakonskih akata kako se nebi dogodilo da do 2025 godine budemo daleko od zadanih
ciljeva.
