Piše Mario Galić
Europska javnost, barem onaj zainteresirani dio za tu temu, prije nekoliko je tjedana mogla pratiti vrlo neuobičajenu javnu prepirku između predsjednika Francuske Emmanuela Macrona i njemačke ministrice obrane Annegret Kramp-Karrenbauer. Ova je prepirka po mnogočemu bila jedinstvena. Prvo, po tome da su se političke nesuglasice ne relaciji Pariz-Berlin uopće probile u javnost, a drugo i još čudnije, da se prepirka odvijala između predsjednika države i ministrice obrane druge države, bez javnog izjašnjavanja njemačke kancelarke.
Razlog za žučnu javnu prepirku bila je izjava ministrice Kramp-Karrenbauer kako je Europa još uvijek ovisna o zaštiti NATO-a, što znači Sjedinjenih Američkih Država. Preciznije, Kramp-Karrenbauer je izjavila da je još uvijek iluzionistički vjerovati da Europa može sama osigurati sigurnost bez SAD-a i NATO-a. „Bez američkih nuklearnih i konvencionalnih snaga Njemačka i Europa ne mogu se zaštititi. To je čista istina.“ izjavila je gospođa Kramp-Karrenbauer. To je izazvalo oštar javni odgovor predsjednika Macrona koji je žučljiv zagovornik europske strateške autonomije, uključujući područje sigurnosti i obrane. No to je lakše reći nego učiniti.
Zajednička sigurnosna i obrambena politika EU za sada je uglavnom u području teorije, preciznije rečeno „lijepih želja“ nekih o europskih lidera (prednjači predsjednik Macron). S jedne strane problem je što neke države članice EU ne žele jačanje političke i vojne moći Unije jer su istovremeno politički, ekonomski i vojno čvrsto povezane sa SAD-om. Bivša članica Ujedinjeno Kraljevstvo bila je najveći protivnik osnaživanja europskih obrambenih mogućnosti mimo NATO saveza.
Njemačka je deklarativno veliki zagovornik jačanja europskih obrambenih mogućnosti. Problem je što to istovremeno zahtjeva i veliko povećanje izdvajanja za razvoj novih tipova naoružanja i vojne opreme, na što sadašnja crno-crvena koalicija nije spremna. Kao najbogatija i industrijski najsnažnija država EU Njemačka bi trebala biti predvodnica i na području sigurnosti. No nije. Njena vojna industrija prije svega je orijentirana na izvoz. Bundeswehr (njemačke oružane snage) je, zbog vrlo malih izdvajanja, slabo opremljen, a puno vojne tehnike nije operativno. Najbolji primjer za to bilo je stanje s višenamjenskim borbenim avionima Eurofighter Typhoonima. Tijekom 2018. godine od 128 primjeraka samo je četiri (4) bilo spremno za borbena djelovanja. Ništa bolje stanje nije bilo niti u ostatku oružanih snaga. U redovnom godišnjem izvještaju za 2017. godinu o stanju OS njemačkog parlamenta (Bundestag) između ostalog piše “Spremnost oružanih sustava za upotrebu je dramatično niska. Tomu treba pridodati i enormni manjak osoblja koji se posljednjih godina dodatno pogoršao“. Procjena manjak bila je čak 21 000 časnika i dočasnika.
Ni tehnička opremljenost nije bila zadovoljavajuća. Od šest njemačkih podmornica na kraju 2019. godine niti jedna nije bila spremna za akciju. U nekim trenucima od 14 transportnih zrakoplova Airbus A-400M niti jedan nije bio spreman na polijetanje. Svjetski su mediji ismijavali Bundeswehr 2015. godine kad je u javnost došao izvještaj s vojne vježbe u Norveškoj na kojoj su njemačka borbena vozila Boxer umjesto mitraljeza imala drške metli obojane u crno.
Razlog za sve to bio je u smanjenju izdvajanja za oružane snage. U njemačkom je proračunu za 2012. godinu za OS bilo namijenjeno 36,2 milijarde eura (1,32% BDP-a). U međuvremenu je u na čelo SAD-a došao uskoro bivši predsjednik Donald Trump koji je snažno pritiskao europske članice NATO saveza, prije svega Njemačku, da povećaju izdvajanja za obranu. Rezultati tog pritiska vide se na povećanju izdvajanja za OS 2019. godine na 47,3 milijarde eura (1,36% BDP-a), te 2020. godine na 50,3 milijarde eura (1,42% BDP-a). Po najavama s kraja prošle godine Njemačka namjerava dostići izdvajanje od 2% BDP-a za Bundeswehr 2031. godine. No kako je Donald Trump izgubio izbore lako je moguće da od toga neće biti ništa.
S druge strane Francuska je moćna vojna sila. Ona sama gradi podmornice s nuklearnim pogonom koje su naoružane balističkim projektilima s nuklearnim bojnim glavama. Francuska sama razvija nuklearno naoružanje i balističke projektile. Njena ratna mornarica u sastavu ima nosač zrakoplova s nuklearnim pogonom (jedina uz američku ratnu mornaricu) te najavljuje gradnju novog. Iako ekonomski slabija od Njemačke Francuska izdvajanja za oružane snage mnogo su veća. Tako su 2018. godine iz proračuna izdvojili 34,2 milijarde eura (1,85% BDP-a), a 2019. 35,9 milijardi (1,86% BDP-a). U 2020. godini za oružane snage Francuska je iz proračuna izdvojila 37,5 milijardi eura, usprkos teškoj ekonomskoj krizi uslijed Covid-19 pandemije. Usprkos ekonomskoj krizi uzrokovane pandemijom francuska vlada nije odustala ni od planova povećanja izdvajanja za OS. Tako će 2021. izdvojiti 39,7 milijardi eura, a zaključno s 2025. godinom u svakom će proračunu izdvajanja za oružane snage trebala bi biti veća za 1,7 milijardi eura.
Nakon izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU Francuska je ostala jedina država-članica naoružana nuklearnim oružjem. Kao predsjednik najjače vojne sile EU predsjednik Macron s pravom zagovara europsku vojnu neovisnost kroz smanjenje ovisnosti o NATO-u i SAD-u. Stoga je izjavu ministrice Kramp-Karrenbauer doživio kao napad na njegove osobne ciljeve.
A jedan od ciljeva je da Francuska troškove razvoja novih borbenih sustava (izuzev nuklearnih snaga) podijeli s članicama EU. Zauzvrat će francuski nuklearni potencijali pružati stratešku zaštitu EU. Za sada s Njemačkom zajedno razvijaju novi tenk i novi višenamjenski borbeni avion šeste generacije (uključena je i Španjolska), no to je tek mali dio onog što bi trebalo razviti u narednim desetljećima.
Zajednička sigurnosna i obrambena politika EU – nikad ostvaren san
Članice Europske unije za sada nisu uspjele ostvariti jedinstvo na području vanjske politike niti na području zajedničke sigurnosne i obrambene politike. A kako se čini niti neće u skorije vrijeme.
Institucijski aspekt Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU definirani su u Ugovoru iz Lisabona koji je na snazi od 2009., dok je strategija ZSOP-a definirana u Globalnoj strategiji EU-a 2016. godine- Usprkos što je Ujedinjeno Kraljevstvo napustilo Europsku uniju (ili baš zbog toga) Zajednička sigurnosna i obrambena politika još uvijek ima velik potencijal i za politički i za institucionalni razvoj.
U lipnju 2016., potpredsjednica Komisije/Visoka predstavnica Federica Mogherini predstavila je Europskom vijeću Globalnu strategiju za vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije. U njoj je utvrđeno pet prioriteta za vanjsku politiku EU-a: sigurnost Unije, otpornost država i društava istočno i južno od EU-a, razvoj integriranog pristupa sukobima, kooperativni regionalni poredci i globalno upravljanje za 21. stoljeće.
Unutar Europske komisije ovo je područje pokriveno visokim predstavnikom za vanjsku i sigurnosnu politiku koji je istovremeno i potpredsjednik Europske komisije. U ovom mandatu to je Josep Borrell. U Europskom parlamentu djeluje Pododbor za sigurnost i obranu unutar Odbora za vanjske poslove. Činjenica da obrana nema svoj odbor ukazuje kakav odnos većina članica EU ima prema tom pitanju.
Za poticanje zajedničkih obrambenih projekata 2004. godine osnovana je Europska obrambena agencija. Ona bi trebala primicati suradnju, pokretati nove inicijative i uvoditi rješenja za povećanje obrambenih kapaciteta. Pomaže zainteresiranim državama članicama u razvoju zajedničkih obrambenih kapaciteta. Europska obrambena agencija trebala bi pomagati svojim članicama (svim zemljama EU-a osim Danske) da suradnjom na europskoj razini poboljšaju svoje obrambene kapacitete. Djelovati kao pokretač i posrednik za ministarstva obrane koja žele sudjelovati u zajedničkim projektima povezanima s obrambenim kapacitetima.
Agencija je „čvorište” za europsku suradnju u području obrane. Pokriva široki spektar tema u području obrane, uključujući usklađivanje zahtjeva za ostvarivanje operativnih kapaciteta; istraživanje i inovacije za razvoj projekata za tehnološku demonstraciju te obuku i vježbe u području održavanja za potporu operacijama zajedničke sigurnosne i obrambene politike. Iako djeluje već 16 godina Europska obrambena agencija za sada baš i nije odveć doprinijela razvoju europskih obrambenih sposobnosti, niti promicanju zajedničkih obrambenih projekata.
Europski fond za obranu (European Defence Fund – EDF)
Znatno veći doprinos jačanju obrambenih sposobnosti ima Europski fond za obranu. Hrvatskoj javnosti postao je nešto poznatiji nedavno, kad je francuska ministrica obrane tijekom promocije Rafala spomenula da će Francuska pomoći da Hrvatska dobije sredstva iz tog fonda. Kao članica Europske unije Hrvatska već sada ima mogućnost participirati u sredstvima fonda, no nema projekte.
Europski fond za obranu (European Defence Fund – EDF) potiče inovacije i omogućiti ekonomiju razmjera u pogledu istraživanja u području obrane i u fazi industrijskog razvoja podupiranjem projekata koji se temelje na suradnji.
EDF bi trebao doprinijeti ostvarivanju veće samostalnosti Europske unije u zaštiti i obrani njezinih građana. Ima za cilj koordinirati, dopuniti i ojačati nacionalna ulaganja u obranu država članica Europske unije. Fond će promicati suradnju država članica Europske unije u proizvodnji vrhunskih, interoperabilnih obrambenih tehnologija i opreme, poticati sudjelovanje malih i srednjih tvrtki u zajedničkim projektima te korištenje novih, inovativnih rješenja.
Fond djeluje kao poticatelj inovativnih i konkurentnih industrijskih i znanstvenih kapaciteta država članica koji su sposobni ispuniti obrambene potrebe Europske unije naprednim, u potpunosti interoperabilnim tehnologijama i opremom. Objedinjavanjem zajedničkih resursa, države članice Europske unije mogu ostvariti veći omjer vrijednosti u odnosu na uloženo. Takav će pristup državama članicama omogućiti razvijanje novih tehnologija i opreme koje im ne bi bile dostupne kada bi ih razvijale samostalno. Pružanjem potpore tijekom cijelog ciklusa istraživanja i razvoja osigurat će se da rezultati istraživačko-razvojnih projekata ne propadnu zbog nedostatka sredstava u fazi izrade prototipova i testiranja novih tehnologija.
Neprekidna strukturna kooperacija (Permanent Structured Cooperation –PESCO)
Unutar EU trenutno je aktivno nekoliko projekata u kojima sudjeluje više od jedne članice. Trenutno je najveći razvoj nove Europske višenamjenske korvete. Ovaj projekt, kroz EU-ovu inicijativu PESCO, zajednički razvijaju Italija, Francuska, Grčka i Španjolska. Permanent Structured Cooperation je stalna strukturirana suradnja na području obrane radi ispunjavanja ciljeva Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU-a koja je regulirana u članku 42. Lisabonskog ugovora iz 2009. godine. PESCO bi zajedno s Europskim obrambenim fondom (European Defence Fund – EDF) trebao u doglednoj budućnosti dovesti do stvaranja europskih obrambenih snaga.
Pripremne radnje za pokretanje PESCO-a napravljene su između 2014. i 2016. godine. Nakon što su je 7. rujna 2017. ministri vanjskih poslova članica EU dogovorili o pokretanju programa PESCO 13. studenog iste godine predstavnici 23 od 28 članica potpisali su sporazum kojim je omogućeno njegovo provođenje. PESCO je i formalno aktiviran 11. prosinca 2017. od strane 25 država-članica (nisu pristupile Ujedinjeno Kraljevstvo zbog najavljenog napuštanja EU, Danska jer je trajno izuzeta iz sudjelovanja u Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici EU, te Malta jer je vojno neutralna država te si je ostavila vremena da procijeni dosege i smjerove programa).
Iako je početni cilj PESCO-a trebao biti uključivanje svih članica EU-a u manji broj značajnih vojnih projekata (kao što je recimo razvoj višenamjenskog borbenog aviona šeste generacije) naposljetku je odlučeno da će države članice EU-a imati slobodu odlučivati u koji će se program uključiti, a u koji neće. Tako su trenutno aktivna 46 programa, od čega su šest za kopnene snage, četiri za zrakoplovstvo i šest za mornaricu.
Borbene skupine Europske unije (EUBG – European Union Battle Group)
Borbene skupine Europske unije do sada su najkonkretniji pokušaj formiranja zajedničkih obrambenih snaga izvan okvira NATO saveza. Borbene skupine su vojna sposobnost Europske unije spremne za brzo djelovanje, a na rotacijskoj osnovi u šest mjesečnom stanju pripravnosti. Sastoje se od snaga država sudionica, koje zajedno i dogovorno, po skupinama, od dvije do 5 ili 6 država ustroje EUBG i stavljaju ga na raspolaganje Europskoj uniji.
Europska unija uspostavila je Borbene skupine kao mehanizme brzog odgovora na krize kojima se izravno pridonosi jačanju kapaciteta i sposobnosti Europske unije za upravljanje krizama te djelovanju u kriznim područjima i pružanju humanitarne pomoći. Djelovanje na sprječavanju i smirivanju kriza izravno pridonosi sigurnosti sviju te traži angažman svih država članica u skladu s mogućnostima. Sudjelovanjem u Borbenim skupinama EU izravno se doprinosi jačanju interoperabilnosti među državama članicama te razvoju bilateralnih partnerskih odnosa.
Tijekom stanja pripravnosti nacionalne sastavnice su u svojim državama i obavljaju redovite zadaće, a u slučaju odluke o angažmanu, svaka država sudionica pokreće potrebnu nacionalnu proceduru za upućivanje snaga u područje operacije.
Pripremni proces za ulazak u šestomjesečno stanje pripravnosti multinacionalne Borbene skupine, obuhvaća višemjesečne pripreme, uključujući periodične pripremne sastanke stručnjaka država sudionica te vježbe koje osiguravaju pripremu i ustrojavanje oblika i modela zajedničkog djelovanja snaga država sudionica.
