Još od doba pračovjeka plemena su se osnivala prije svega kako bi pojedincima unutar njih osigurala sigurnost, zaštitu teritorija i olakšala lov. Nagoni su ga navodili da osniva sve veće zajednice koje će sigurnost svakodnevnog života podići na viši nivo. Plemena su s vremenom prerasla u naseobine i sela, pa potom gradove. Već su najranija sela i gradovi dobivali sustave obrane, prije svega u vidu obrambenih rovova, drvenih ograda i naposljetku kamenih zidina.
No te su zidine štitile od napada izvana, dok se je tada, kao i danas, sigurnost građana morala osigurati i unutar naseobina. Muškarci su morali biti sigurni za svoju djecu, žene i imovinu kad bi odlazili u lov ili obrađivati polja. Netko je morao garantirati za unutarnju sigurnost. Stoga su i najraniji ljudi bili spremni prihvatiti jednog vođu, recimo poglavicu i seoskog starješinu, koji bi svojim autoritetom osiguravao sigurnost njih i njihove imovine. Upravo je obrana od stranih napadača i zaštita od kriminalaca bila glavna zadaća seoskih i plemenskih vođa. Na njima je bilo i da određuju kazne za prekršitelje.
Te su uloge zadržali kasniji kneževi, prinčevi i kraljevi. S vremenom su s razvojem administracije (nakon otkrića pisma) vladari osnivali, danas bi rekli službe. Vojska se brinula za vanjsku sigurnost, milicije za unutarnju, a činovnici da cijeli sustav pravedno funkcionira. S povećanjem broja stanovnika i povećanjem teritorija vladari su i ulogu sudaca delegirali na za to posebno odabrane ljude. Zato se danas još uvijek sudske odluke u mnogim državama donose „u ime …“.
Stoga ne čudi da se je nacionalna sigurnost kao takva smatrala samorazumljivom, temeljem opstanka društva. Njeno teoretsko razmatranje počinje tek u XX. stoljeću. Pojam nacionalna sigurnost prvi je opisao Walter Lippmann četrdesetih godina dvadesetog stoljeća navodeći „da je nacija sigurna kada ne mora žrtvovati svoje legitimne interese radi izbjegavanja ulaska u rat i kada ih je sposobna, ako je izazvana, očuvati vođenjem rata“. Tako definirana nacionalna sigurnost zapravo se odnosila isključivo na mogućnost države da uspješno vodi ratove. S vremenom se ta definicija znatno proširila na „ukupnost političkih, vojnih i gospodarskih napora koje su vlade morale poduzeti kako bi ostvarile svoju unutarnju i vanjsku sigurnost“. Sigurnost nacije je značila „odsutnost bilo kakvog straha od napada, ugrožavanja interesa ili prijetnje druge države ili država“.
Danas se nacionalna sigurnost promatra puno šire kao sveobuhvatno stanje društva koje utječe na njegov prosperitet i stabilnost. U užem smislu definira se kao – politika nacionalne sigurnosti odnosi se na čitav niz područja (npr. socijalno, obavještajno, ekonomsko, obrambeno itd.) na kojima država može djelovati u skladu s vlastitim ciljevima i interesima, strategija i sustav nacionalne sigurnosti predstavljaju efikasnu upotrebu nacionalnih resursa u svrhu razvoja zadanih sigurnosnih ciljeva i planova, a provedbena politika nacionalne sigurnosti podrazumijeva prakticiranje sadržaja nacionalne sigurnosti i donošenje odluka o sigurnosnim pitanjima u skladu s postojećim pravilima i odredbama definiranim na nacionalnoj i međunarodnoj razini.
Šira definicija kaže da se sustav nacionalne sigurnosti primarno temelji na ekonomskoj, socijalnoj, demografskoj i političkoj sigurnosti, a sekundarno na snazi oružanih snaga (vojske i policije). Višestruko je potvrđena činjenica da u suvremenim ratovima XXI. stoljeća u pravilu ne dolazi do oružane agresije države na državu ako napadač prije toga ne procjenjuje da su njegove borbene sposobnosti višestruko veće od borbenih sposobnosti branitelja. Umjesto otvorene agresije potencijalni napadači se odlučuju na poticanje nemira unutar napadnute države koju se želi okupirati kako bi se oslabila njena koherentnost i sposobnost na obranu. Potom se unutarnji sukobi u pravilu iskorištavaju kao izgovor za vojnu intervenciju i okupaciju cijele države ili njenog dijela. Kao posebno pogodni razlozi za izazivanje nestabilnosti pokazale su se rasne, nacionalne ili vjerske netrpeljivosti, ali i teška ekonomska i socijalna situacija koja potiče široko nezadovoljstvo. Stoga je sveopći prosperitet države, kako ekonomski tako i jačanjem (liberalne) demokracije, od presudnog značenja za jačanje nacionalne sigurnosti i sprečavanje bilo kakvog oblika agresije. Pritom treba istaknuti da u demokratskim državama problemi demokratskog poretka koji se očituju kroz neprihvatljiva politička djelovanja nisu uzrok već simptomi koji ukazuju na duboke ekonomske i socijalne probleme. Pritom su za liberalne demokracije posebno opasni populistički pokreti koji se vrlo brzo i lako premetnu u nedemokratske diktature.
Kako to izgleda pokazuje nam ne tako daleka prošlost. Prva europska velika i bogata država čija će naizgled jaka demokracija kolabirati pred najezdom nedemokratskog pokreta bila je Italija. Slaba talijanska demokracija, načeta neprestanim štrajkovima koji su paralizirali državu i uzrokovali sveukupno nezadovoljstvo, raspala se 1922. godine pod najezdom fašističkih snaga Benita Mussolinija, koji je dugo vremena bio uvjereni socijalist. Čak je bio i vrlo uspješan urednik socijalističkih novina Avanti!. Tijekom I. svjetskog rata i neposredno nakon njega Mussolini se odrekao socijalističkih ideja i priklonio nacionalizmu. Teatralnim „maršem na Rim“ fašističke su snage uspjele izvršiti državni udar te je Mussolini dobio diktatorske ovlasti. Parlamentarni izbori održani 1924. godine tek su poslužili da učvrste diktaturu.
Drugi je primjer Njemačka koje je sredinom tridesetih godina XX. stoljeća postala druga velika europska država u kojoj je nacionalistički pokret uspio ukinuti demokraciju i uvesti diktaturu. Iskoristivši duboku ekonomsku krizu koja je nastala kao spoj posljedica I. svjetskog rata i teške svjetske ekonomske krize koja se iz SAD-a na ostatak svijeta proširila 1929. godine, Adolf Hitler je uspio demokratskim putem postati njemački kancelar da bi vrlo brzo uveo diktaturu. Na parlamentarnim izborima održanim u studenom 1932. Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka (NSDAP) dobila je 33,1% glasova i postala najjača stranka u Reichstagu. Njemački narod, koji je višestruko bio izmučen ekonomskom krizom i troškovima nametnutim Versajskim ugovorom, više nije vjerovao demokratskim snagama i priklonio se nacional-socijalistima koji su započeli kao populistički pokret a vladavinu okončali u najgorem obliku diktature i terora.
Ekonomija kao stup nacionalne sigurnosti
Snažna je ekonomija postala osnov nacionalne sigurnosti još početkom XX. stoljeća. Jedan razlog bio je što su oružane snage sve više ovisile o složenim oružjima koja su se morala izrađivati u tehnološko naprednim postrojenjima. Tako je I. svjetski rat postao prvi rat koji se vodio na kopnu, moru i zraku, a krajnju je prevlast donijelo uključivanje tehnološke (ali tada još uvijek ne i političke sile) Sjedinjenih Američkih Država. Drugi svjetski rat doslovno je dobiven na ekonomskoj snazi SAD-a. Saveznici su dobili rat onog trenutka kad su američke tvornice i brodogradilišta počela proizvoditi više tenkova, aviona i brodova nego što su Njemačka, Japan i Italija mogli uništiti. Uostalom, rat je okončan uporabom novog oružja do tada nezamislive razorne snage – nuklearnom bombom.
Zdrava i prosperitetna ekonomija važna je za nacionalnu sigurnost po više osnova. S polazišta obrane to je potreba da ekonomija osigura dostatnu tehnološku osnovu za razvoj i proizvodnju složenih borbenih sustava za opremanje oružanih snaga. Znatno važnije je da ekonomija osigurava dostatan broj dobro plaćenih radnim mjesta koja osiguravaju socijalnu stabilnost. Jer države su sklone, bez obzira koliko se činile stabilnim demokracijama, urušiti svoj poredak zbog dubokih i dugotrajnih socijalnih kriza.
Na najnižoj razini razumijevanja nacionalne sigurnosti ekonomska snaga osigurava dostatno sredstava za opremanje oružanih snaga najsuvremenijim borbenim sustavima. Pritom troškovi nabavke i održavanje takvih sustava dosežu desetke i stotine milijuna eura ili dolara, a onih najsloženijih i milijarde. Hrvatska je trenutno u procesu nabavke 12 višenamjenskih borbenih aviona. Pritom se ne spominje činjenica da će ukupni troškovi uvođenja u operativnu uporabu, bez obzira koji model aviona odabrali, biti viši od dvije milijarde eura/dolara. A to je više od ukupnog duga zdravstva (ministar Beroš je 30. rujna ove godine ustvrdio da je ukupni dug 13,83 milijarde kuna). Svakodnevno smo svjedoci rasta broja potvrđenih zaraženih virusom SARS–CoV–2, koji izaziva epidemiju COVID-19, a koja pak do razine pucanja dovodi cjelokupni zdravstveni sustav ne samo Hrvatske, nego i Europe. Sekundarna posljedica mjera pokušaja borbe protiv pandemije su duboke ekonomske krize najteže zahvaćenih država. Bez obzira hoće li ovogodišnji (2020.) pad hrvatskog BDP-a biti 8% ili veći nalazimo se u teškoj ekonomskoj krizi kojoj se ne nadzire kraj. S obzirom na protuepidemijske mjere koje se poduzimaju u najvećim i najbogatijim članicama EU-u za očekivati je da će pad BDP-a biti i veći.
Ogromna ekonomska neizvjesnost čiji tijek ne ovisi samo o našim mjerama, te najave rasta BDP-a u idućoj godini koje su više na razini nadanja i dobrih želja nego prognoza donesenih na realnim osnovama, mudro bi bilo razmotriti odluku da se odluka o nabavci 12 višenamjenskih borbenih aviona privremeno odgodi za neka stabilnija ekonomska vremena, najmanje za naredne dvije godine. Na taj bi se način oslobodila značajna proračunska sredstva koja su trenutno ponajviše potrebna za osiguravanje održivosti zdravstvenog sustava, ali i za poticaje gospodarstvu.
Demografija kao drugi stup nacionalne sigurnosti
U razmatranjima nacionalne sigurnosti demografija baš se i ne spominje. To nije stoga što ona nije od odlučujuće uloge već što znanstvenici koji se bave sigurnošću u potpunosti ne shvaćaju njen značaj.
Masovnim iseljavanjem radno sposobnog stanovništva, koje pritom odvodi svoje obitelji, ne gube se samo stručni radnici već i vojni obveznici. Djevojke i žene koje se trajno isele rađat će djecu koja će postati vojni obveznici drugih država. Kroz programe socijalizacije i naturalizacije djeca iseljeničkih obitelji postat će građani svojih novih domovina, a stjecanjem državljanstva i njihovi vojni obveznici. Svi će oni svojim znanjem i radom sudjelovati u napretku država koje su im omogućile bolje uvjete života.
Društva masovne emigracije u najboljem će slučaju dobivati novčane doznake koje će prikrivati pravu dubinu krize. Hrvatski su iseljenici u (bivšu) domovinu tijekom 2018. godine poslali 1,326 milijardi eura, što je bilo za 61,1% posto više nego godinu prije, čime su dosegle čak 4,7% BDP-a. Tom iznosu treba pridodati i novčana sredstva koja su iseljenici potrošili tijekom boravka u Hrvatskoj tijekom posjeta i praznika.
Naglo iseljavanje (po najpesimističnijim procjenama) više od 10% radno sposobnog stanovništva u deset godina već je uzrokova nedostatak radne snage za loše plaćena radna mjesta (recimo turizmu).
Iako je trenutno masovno iseljavanje znatno smanjeno zbog COVID-19 pandemije, za očekivati je da će njezinim smirivanjem ono ponovno pojačati.
Jedina prava demografska mjera je jačanje ekonomije i otvaranje dobro plaćenih radnih mjesta u proizvodnji a ne u uslugama. Trenutno se velika greenfield ulaganja ne spominju, naročito ne onakva koja bi pojedinačno osigurala stotine i tisuće radnih mjesta, perspektive demografskih kretanja i nisu obećavajuće.Puko investiranje desetka milijardi eura ili dolara u opremanje oružanih snaga, bez obzira koliko to opteretilo državni proračun, nažalost ne bi bitno povećalo razinu nacionalne sigurnosti. Naročito ne ako se demografski trendovi nastave, a socijalne problemi prodube.
