Piše Sandro Salopek
Ovo nije (još jedan) tekst o transparentnosti, koje su danas puna usta gotovo svakome na hrvatskoj političkoj sceni, nego o borbi za očuvanje demokracije, kojoj je transparentnost jedno od osnovnih oružja. Ta će se borba zapravo odviti i u okviru predstojećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, i to nažalost u demokratski prilično nepovoljnim okolnostima, u kojima se građani ili protive najavljenom održavanju izbora ili su im oni nedovoljno bitni u usporedbi s njihovim brigama i strahovima povezanima s koronakrizom, njezinim anticipiranim novim valom i nedavnim potresom u Zagrebu. Ponovna ekonomska stagnacija zloguko najavljuje i onu demokratsku jer nas je posljednja velika globalna kriza tijekom 2008. i 2009. opomenula (ili trebala opomenuti) da slični negativni uvjeti pogoduju populizmu, ekstremizmu te općenitom demokratskom nazadovanju.
Što se globalnog konteksta tiče, prije svega ne smijemo zaboraviti da se od 2010. omjer demokratskih vlasti u svijetu u odnosu na one autokratske mijenja na uštrb demokracije iako se nakon Drugog svjetskog rata podrazumijevao upravo suprotan (liberalno-demokratski) trend u smislu postojanog rasta demokratskih vladavina u svijetu. Međutim, treba svakako napomenuti da se prošla stabilnost demokracije u velikoj mjeri temeljila na povjerenju birača u svoje izabrane predstavnike, a danas narod sve više gubi povjerenje u vlast, ali i u smisao glasanja uopće, što dovodi i do gubitka smisla demokracije. U naglom porastu je i pesimizam, razočaranost i apatija među biračima.
Europska unija još jedan je primjer erozije demokratskih vrijednosti na nadnacionalnoj razini. Naime, „demos“ Europe je zbog tehnokratskog pristupa europskih političkih elita u velikoj mjeri isključen iz procesa donošenja odluka u okviru političkih institucija EU-a, što dovodi do toga da se primijenjuju prava bez (stvarno željenih) demokratskih praksi, a politike i odluke EU-a građani ne doživljavaju kao svoje te su skeptični prema svojim političkim predstavnicima.
S druge strane, takvo međusobno otuđivanje vlasti i „demosa“ plodno je tlo za također rastući populizam i ekstremizam, čija agenda uvijek podrazumijeva uništavanje demokratskih institucija i vladavine prava. Svjedoci smo brojnih populističkih pokreta koji postojeći i sve primjetniji demokratski deficit nastoje iskoristiti da se javno prikažu kao „slamke spasa“, kao „stvarni predstavnici naroda“ putem kojih građani mogu izravno utjecati na odlučivanje.
U tom pogledu treba priznati i da su posljednjih desetljeća liberalne demokracije sve više ulazile u razne sprege s kapitalom i financijskim elitama, koje su istodobno sve više pred očima građana stjecale moć odlučivanja o javnim politikama.
Što se Hrvatske tiče, prethodno opisani trendovi još su izraženiji. U Hrvatskoj su od sâmog stvaranja države liberalno-demokratske vrijednosti marginalizirane, a korupcijski i nepotistički uvjeti brižno njegovani, zbog čega su tek stvorene demokratske institucije kontinuirano regresirale, a građani gubili povjerenje u njih.
U tom je ambijentu, koji može poslužiti kao dobar dijagnostički okvir društva u kojem živimo, dolazak teme transparentnosti na dnevni red zapravo velika pobjeda građana i demokracije na hrvatskoj političkoj sceni. Nema sumnje da je to zasluga HSLS-a, koji ponovno nakon više od 30 godina nudi liberalni redizajn države braneći najviše vrijednosne standarde liberalne demokracije i zalažući se za transparentne demokratske i političke procese.
Iako je notorno da su brojne europske i druge države po pitanju transparentnosti političkih procesa daleko više napredovale u odnosu na Hrvatsku, za ovdašnje se političke prilike uvrštavanje teme transparentnosti u političke agende praktički svih relevantnih političkih aktera događa upravo u pravom trenutku.
Naime, u sadašnjim okolnostima, u kojima su građani preplašeni zbog koronakrize i potresa te vjeruju da se svaka politička odluka donosi na njihov trošak, tema transparentnosti čini se kao prava terapija. Nakon godina i godina sustavne transformacije građana u pasivne promatrače politike, sustavne disolucije načela demokratskog obrazovanja i osjećaja za aktivno građanstvo, negativni društveni i demokratski trendovi napokon se mijenjaju. Uloga transparentnosti u stvaranju otvorenog demokratskog društva aktivnih građana doista može aktivirati građane i motivirati ih kao birače, vraćajući smisao demokraciji i stvarnu moć biračima da nadziru izabrane predstavnike.
HSLS je dosad pokazao da se lokalni politički procesi mogu uspješno odvijati u transparentnom okružju, u kojem građani vrlo jednostavno i učinkovito mogu nadzirati javne politike, kojima se raspolaže njihovim novcem. Uslijedilo je preuzimanje uspješnog bjelovarskog modela i u drugim lokalnim jedinicama, a čini se da je postignut i nacionalni politički konsenzus u pogledu prenošenja tih pozitivnih modela na nacionalnu razinu.
Međutim, nadzor nad trošenjem javnog novca i privlačnost transparentnog okruženja za investitore nisu jedine praktične koristi od transparentnosti. Nažalost, za vrijeme jenjavanja koronakrize, povratka normalnom životu i političkih rasprava o završetku mandata postojećeg (sada već bivšeg) saziva Sabora nekako je Izvješće o Provedbi Zakona o pravu na pristup informacijama za 2019., koje je Saboru podnio povjerenik za informiranje 30. ožujka 2020., prošlo „ispod radaraˮ. Naime, u tom je izvješću navedeno da je 2019. smanjen broj zaprimljenih zahtjeva za pristup informacijama jer se često utvrdilo da podneseni zahtjevi ne udovoljavaju formi propisanoj zakonom. To ukazuje na otežan pristup podacima javnog karaktera unatoč postojećem institucionalnom sredstvu i na još jednu praktičnu važnost transparentnosti u smislu jednostavne i neformalizirane dostupnosti javnih podataka najširem krugu korisnika. Zanimljivo je i da je povjerenik u svojem izvješću u vezi s istovrsnim postupcima na temelju zahtjeva podnesenih protiv Grada Zagreba, u kojima se traže informacije o troškovima koji su isplaćeni pojedinim odvjetnicima u određenom vremenskom razdoblju, a povodom kojih je Grad Zagreb čak pokrenuo sudski spor i izgubio, kao i 10 upućenih obavijesti o namjeravanom pokretanju prekršajnog postupka protiv gradonačelnika Grada Zagreba kao odgovorne osobe preporučio da se „razmotri da se takve vrste informacija proaktivno objavljuju i time se izbjegnu postupci pred nadležnim tijelimaˮ. Ako se tomu doda i zaključak da se tijekom 2019. aktualiziralo naizgled apsurdno pitanje ostvarivanja prava na pristup informacijama (čak!) i članova predstavničkih tijela te napomena povjerenika da je njegovu uredu također otežan rad zbog oštećenja uzrokovanih potresom u Zagrebu, jasno je da je Hrvatskoj transparentnost potrebna sada i odmah.
Naime, kad su izbori već sad i odmah, neka se ta ekspeditivnost odnosi i na transparentnost, koja već polako postaje mainstream. Više transparentnosti znači više političkih prava i sloboda građana te više demokracije. Na građanima je, s druge strane, da prepoznaju svoju odgovornost, kao naličje aktivnog građanstva, te iskoriste moć i priliku da na predstojećim izborima izaberu tko će doista provoditi politiku transparentnosti odnosno tko će od čitave ponude na glasačkom listiću provoditi ju najbolje. Time se napokon vraća stvarni izbor u naše izborne procese, a politika odgovornosti, polaganja računa i mjerljivih rezultata utvrđuje kao svojevrsno opće pravilo, koje omogućuje da glasovi građana mnogo učinkovitije utječu na oblikovanje politika i ujedno vraća pomalo izgubljeni smisao demokracije, koja je predugo bila tek formalna, a premalo stvarna. Međutim, iako je transparentnost postala ozbiljna politička tema koju se više ne može skinuti s dnevnog reda, u hrvatskoj političkoj kaljuži njezina se provedba i prijeko potrebna demokratska progresija, koja je s njom povezana, mogu zaustaviti, a to se na izborima koji nam dolaze može i treba spriječiti. Uostalom, izgradnja modernih, otvorenih, inkluzivnih i participativnih institucija u Hrvatskoj je tijekom proteklih 30 godina uvijek bila u drugom planu te je pravo, a i krajnje, vrijeme za okretanje nove stranice u hrvatskom demokratskom razvoju. Uvođenje transparentnosti kao političkog i društvenog standarda svakako ima taj potencijal, no isključivo o nama sâmima ovisi hoćemo li ga i u kojoj mjeri iskoristiti.
