Piše Sandro Salopek
U posljednje vrijeme je u više navrata u javnosti se najavio prijedlog uvođenja
„načelne” zabrane rada nedjeljom. Konkretno, takva zabrana bi se prema najnovijim najavama ticala
sektora trgovine, a odnosila bi se na „načelnu” zabranu kojom bi se ipak omogućio rad trgovaca do 16
nedjelja u godini. Iako su se slični prijedlozi u pravilu pojavljivali uoči gotovo svakih izbora, čini se da su
ovaj put namjere političkih aktera od kojih dolaze daleko ozbiljnije, pa je opravdano o njima voditi javnu
raspravu.
Navedeni prijedlog svoje stranke obrazložen je potrebom da se uspostavi balans
između poslovnog i privatnog, to jest obiteljskog, života smatrajući da je riječ o potezu koji je „u duhu
naše tradicije i kulture i koji je dobar za nukleus hrvatskog društva, a to je obitelj”.
Nasuprot tomu, osnovno stajalište HSLS-a je da su individualne slobode građana u načelu
neograničene, dok je pravo države da sužava prostor slobode nužno ograničeno. Zbog toga su
HSLS-u zabrane, bilo kakve vrste i bilo kakvog opsega, koje se odnose na prava i slobode u načelu
neprihvatljive, a osobito ako se opravdavaju obrazloženjima poput onog koje je iznio premijer. Naime, ne
ulazeći uopće u razmatranje ekonomskog aspekta predložene mjere, odnosno bez obzira na njega, riječ je
o izrazito opasnom prijedlogu s obzirom na to da nametanje tradicije i kulturnih obrazaca dijela građana,
a posebice većine, otvara put tomu da se ubuduće neke druge tradicije i vrijednosti neke druge skupine ili
većine po nekoj drugoj osnovi nametnu nekoj drugoj skupini koja je u određenom trenutku i prema
određenoj drugoj značajki manjina. Epitet „načelna” (zabrana) osobito je jezovit jer se njime izražava
ideja da je takav princip u načelu opravdan i ispravan.
Naprotiv, najavljen pristup sve je samo nije ispravan jer, unatoč tomu što je, nažalost, poznato da je
većina pripadnika „većinske kulture” licemjerna u smislu raskoraka između zagovaranja i stvarnog
prakticiranja tradicija čije prvenstvo traže, ne umanjuje se opasnost ideje da bi država na temelju svojeg
autoriteta i monopola nad moći trebala prednost dati (tobožnjoj) većinskoj tradiciji. Kao da se zaboravlja
da u liberalnoj demokraciji ne vlada većina, nego pravo, prije svega Ustav. Vladavina prava, kao
osnovna premisa svake liberalne demokracije, podrazumijeva ravnopravnost svih građana kao i dužnost
države da štiti toleranciju u društvu, toleranciju različitih mišljenja, opredijeljenja i stilova života.
U skladu sa suprotnom argumentacijom tvrdi se da je najavljenom načelnom zabranom rada nedjeljom
pogođen tek manji dio građana, ali to ni na koji način ne čini takvu ideju opravdanom s obzirom na to da
je ona na načelnoj razini loša, štetna i opasna, neovisno o tome odnosi li se na samo jedan sektor, dio
jednog sektora ili čak samo jednu osobu. Ne treba zaboraviti da liberalnu demokraciju ne čine isključivo
njezine institucije, nego i vrijednosti, a odnos prema manjinama pokazuje način na koji se u društvu
konkretiziraju temeljne demokratske vrijednosti.
Upravo ta razlika između formalne demokracije svedene na njezine formalne oblike i one stvarne
liberalne demokracije, u kojoj su ugrađene demokratske vrijednosti poput ravnopravnosti i tolerancije,
predstavlja osobito važan argument protiv stajališta onih koji najavljen prijedlog opravdavaju postojanjem
sličnih praksi i uređenja u naizgled usporedivim društvima. Naime, politiku uvijek valja ocjenjivati s
obzirom na kontekst u kojem se provodi. S jedne strane, današnji globalni politički kontekst
karakteriziraju trendovi zaustavljanja demokratskog razvitka i usporedno osnaživanje autoritarnih režima
diljem svijeta. Što se tiče Europe, uzlet takozvanih iliberalnih demokracija najbolje pokazuje koji je
ishod politika kojima se zapostavljaju osnovne liberalno-demokratske vrijednosti. Zbog toga bi
njihova (re)afirmacija trebala predstavljati jedan od najbitnijih političkih projekata trenutačno, a to, s
druge strane, nipošto nije zauzimanje glavne vladajuće stranke u državi mlade demokracije, u kojoj je
izgradnja inkluzivnih demokratskih institucija sustavno zapostavljana u ime rješavanja nacionalnog
pitanja, za tradicije jednog dijela građana.
Poruka da su određene, navodno većinske, vrijednosti vrednije od drugih (trgovaca koji žele slobodno
raditi i nedjeljom te potrošača koji žele i taj dan imati pravo i slobodu svoje slobodno vrijeme moći
organizirati u skladu sa svojim životnim stilovima), zbog čega im treba dati prednost na temelju
zakonskog autoriteta, stoga je izrazito opasna i štetna u hrvatskom političkom kontekstu, koji je osobito
delikatan imajući u vidu povijesne i sadašnje okolnosti. Naposljetku, svi bismo se trebali zapitati želimo li
graditi državu u kojoj će se sutra zabranjivati nešto drugo u ime neke druge tradicije i neke druge većine u
pogledu nekog drugog pitanja. Quo vadis, Hrvatska?
